Inzulin

Inzulin izlučuju stanice gušterače.

U maloj količini, izlučuje se tijekom cijeloga dana i noći. To je osnovna količina inzulina. Kada jedeš, iz crijeva u krv odlazi glukoza, koja stanice gušterače potiče na dodatno izlučivanje inzulina. Taj inzulin pomaže da glukoza uđe u stanice i hrani ih. Ako imaš šećernu bolest Tip 1, stanice tvoje gušterače ne mogu više stvarati inzulin. Zato ga moraš dodavati.

Inzulin je bjelančevina. Ako bi se uzimao na usta, u želucu bi se razgradio, pa ne bi ušao u krv. Zbog toga se mora davati injekcijama, pod kožu ili pak u samu krv, kao što ga katkada dobivaš u bolnici infuzijom. Inzulin se daje štrcaljkama, posebnim injektorima koji su oblika penkale. Liječnici znanstvenici prvi su put primijenili inzulin u Kanadi 1922. godine. Prvi bolesnik bio je dvanaestogodišnji dječak Leonard. Time su mu spasili život. Do tada svi ljudi koji su oboljeli od šećerne bolesti Tip 1 su umirali ubrzo ili nekoliko mjeseci nakon pojave prvih znakova bolesti.

Moraš dobro poznavati inzulin i način na koji se daje. Inzulin pohrani u hladni prostor, najbolje u hladnjak. Nikako ga ne stavljaj u zamrzivač. Penkalu s uloškom koji rabiš možeš čuvati na sobnoj temperaturi. Ipak, izbjegavaj jako topla mjesta i izravno izlaganje suncu. Mijenjaj mjesto uboda, ali u isto doba dana daj inzulin u isti dio tijela, odnosno nogu, ruku ili pak trbušnu stijenku.

Najbrže se inzulin resorbira iz trbušne stijenke, zatim nadlaktice, pa natkoljenice. Resorpcija se može ubrzati ako se jače gibaš pola sata prije injekcije, ako trljaš mjesto davanja inzulina ili ako to mjesto izložiš toplini, na primjer toplom kupkom. Ako određuješ razinu glukoze u krvi (GUK) prije davanja inzulina, tada razmak od davanja inzulina i jela ovisi o razini GUK. Ako je razina GUK jako niska, prvo doručkuj, pa zatim uzmi inzulin, a ako je GUK visoka, pričekaj s doručkom i do 50 minuta nakon davanja inzulina.